Istorijat upotrebe biljaka u liječenju

Po dosadašnjim naučnim saznanjima starost planete na kojoj živimo iznosi oko 5 milijardi godina. Život se pojavio, tokom ovako duge istorije naše planete, u jednoj određenoj etapi njenog razvoja.

U svom najprostijem obliku život je nastao prije više de­setina milenijuma. Priroda je postavila i održava svoje zakone, a neodvojivi dio svega je čovjek. Najveća i najteža briga čovjekova je zdravlje a stara je koliko i ljudski rod. Nekada u tim davnim vremenima briga se javljala tek kada je zdravlje bilo izgubljeno pa ga je trebalo vratiti. Danas se brinemo za očuvanje i napredak postojećeg zdravlja. Dok čovjek nije poznavao uzroke bolesti, smatrao ih je natprirodnom silom. Svoju prirodnu okolinu na koju se ljudski organizam prilagodio čovjek je odavno napustio i svojom je znatiželjom, pohlepom i željom za uživanjem možda nepovratno izmjenio, najmanje u svoju korist. Kolika je štetnost u odstu­panju od prirodnih uslova života saznajemo svaki dan. Funkcionisanje tri osnovna elementa-sunca, zraka i vode je poremećeno. Kakvo nas to sunce obasjava, kakav to zrak udišemo, kakvu to vodu pijemo? Kada ćemo postati svjesni da i voda može biti otrov i koje nam sve to bolesti prenosi ona u kojoj je život počeo? Šta činimo da očuvamo zdravlje? Bolest ne raspoznaje boju kože , ne razlikuje vjerska opredjeljenja , bogatstvo niti siromaštvo , kao ni bilo što drugo. Poznavanje i pridržavanje osnovnih zdravstvenih, higijenskih i ekoloških principa bi za četvrtinu smanjilo broj ljudi koji se obraćaju ljekaru i koji su hronično bolesnmi . Stoga se kao nužnost nameće unapređenje znanja cjelokupnog stanovništva, te svakog pojedinca u svakom obliku zdravstvenog prosvjećivanja.

Da se vratimo osnovnom zadatku. Ništa se ne događa bez prirode. Da bi se lakše shvatila ova poruka i bit fitoterapije, poželjno je da se uputimo u ovu oblast. Nauka o ljekovitom bilju nije skorašnja i seže u čovjekove početke.Vjerovanje u moć bilja imalo je porijeklo u strahu pred čudotvornim moćima prirode. Prvi tragovi liječenja biljem nalaze se u mi­tovima i bajkama koje su se prenosile sa koljena na koljeno.

Čovjek ima nešto urođeno što mu omogućava da zapazi šta odgovara njegovoj prirodi, šta mu pomaže u borbi protiv bolesti. Učio je na stalnim i sve većim iskustvima. Dokazi za prastaro liječenje nisu samo u narodnom liječenju iz prošlosti, nego i u načinu na koji se za održanje zdravlja bore i današnji primitivni narodi koji su najviše povezani sa čovjekovom pradavninom.

Najstariji očuvani dokazi su natpisi i crteži u špiljama kao i u raznim pjesmama koje su npr. kod starih Grka pisali Homer, Pindor i drugi. Čini se da je najstarija pisana knjiga o ljekovitom bilju djelo kineskog cara Shin Nonga napisana 2800 godina p.n.e. On je u svom djelu opisao oko 200 ljekovi­tih biljaka. Otrovnost i ljekovitost bilja čovjek je upoznao i preko životinja, jer sada je svima poznato da domaće životinje ne jedu otrovno bilje. Nevolja je ta koja je bila pokretač svih saznanja. Kod starih naroda je vještina liječenja bila tajna i us­meno se prenosila kroz generacije. Vračare su bile najčešći narodni ljekari. U mnogim knjigama drevnih naroda pominje se bilje kao npr. Hinduskim Vedama ili Egipćanskim papiru­sima. Kineski Pent Sao koji je pisan 2500 godina p.n.e. ima čak dvije knjige o bilju i oblicima lijekova koje se i danas spravljaju.

U razvoju liječenja zaobići Staroegipatsku kulturu je nemoguće. Znali su mnogo toga. Između ostalih upotrebljavali su primorski luk, kadulju, mažuran, aloju, bršljan, maslinovo ulje, ricinus, razne začine, opijum i bijeli luk, a spravljali su tako moćan i tajanstven balzam čiji se sastav niti danas ne pozna. Sve tajne i svu moć posjedovali su sveštenici koji su bili i veoma vješti ljekari.

Kod starih Grka i Rimljana liječenje se oslobađa religije i mistike. Hipokratova djela koje imaju pravu istorijsku vrijed­nost, donose znatan napredak u liječenju, a njihov pisac se smatra osnivačem naučne medicine. Još tada je Hipokrat bio zagovornik pravilne ishrane i njegova izreka: “Vaša hrana neka bude lijek, a vaš lijek neka bude hrana” je osnovni moto skoro svih djela o biološkoj ishrani.

Sedamdeset sedme godine n. e. Grk Dioskorid piše djelo De Materia Medica koje je više od petnaest vijekova bilo uzor ljekarima i svim medicinskim piscima i prva je prava materija medika. U svom djelu Dioskorid piše o branju, sušenju i čuvanju bilja, upozorava na moguće falsifikate i opisuje preko petsto biljnih i drugih ljekovitih droga.Djelo je do sada prevedeno na skoro sve svjetske jezike. Od glasovitih Rimskih ljekara treba spomenuti Galenusa (Galen) koji je i začetnik praktične Galenske farmacije. U to doba su razna otrovna sred­stva kao i neka sredstva za pobačaj bila zakonom zabranjena. Dolaskom mračnog srednjeg vijeka Evropom vlada tama i uništava se sve što je napravljeno. I dok u jednom dijelu svijeta vlada mrak u drugom se naglo razvijaju kultura i medicina.

Arapi su ti koji su unaprijedili mnoge nauke pa tako i medicinu i farmaciju. Uveli su primjenu hernije i dali farmaciji naučni značaj. U terapiju unose mnogo dobrih novina i novih droga koje su se održale i u savremenim farmakopejama u svi­jetu. Upotrebljavali su mnogo toga što je u Evropi bilo ne­poznato. To su od biljnih droga: kamfor, bunika, velebilje, kahva, strihnos, kurkumu, zedoriju, kubebu, arapsku gumu, mošus, ćilibar, a uvode i sirup od šećera, destilaciju, izradu eliksira, perkolaciju i još mnogo toga. Navodi se da su njihovi ljekari učili u Nestorijanskoj Akademiji u Bagdadu, a Nestorijancima pripada zasluga odvajanja medicine od farmacije.

Veliki je broj slavnih Arapskih stručnjaka tog vremena, čiji su centri učenja postali ujedno i najslavniji centri. Tadašanji evropski ljekari htjeli to priznati ili ne učili su i služili se djelima Arapa.

Kao gospodari mora, svjetske trgovine, nauke i bogatstva, Arapi su stalno išli naprijed, te su tako spasili mnoge naučne tekovine Grka i Rimljana. Svakako su iz tog vremena nezaobi­lazni Ibn Bajtar, Ibn Sina (Avicena) i Ibn Batutah. Za dalji raz­voj nauke o ljekobilju velike zasluge ima Njemačka opatica Hildegard od Bingena. Za 18-ti vijek vezana su imena Karla Linea i Shelea Karl Vilhelma. Karl Line je uveo reda u totadašnju botaniku i doslovno je svakoj biljci dao ime i prez­ime, a njegovo je djelo i danas najpreglednija sistematika bilja.

1789. godine Samuel Hahneman je svojim genijalnim ot­krićem postao otac Homeopatije i zaslužan je za veliki broj novih lijekova. Na žalost, razvojem hemije i eksperimantalne farmakologije bilje je zapostavljeno. Hiljadugodišnja iskustva se omalovažavaju, a primat preuzimaju sintetski lijekovi. Učinjen je ogroman napredak u borbi protiv mnogih bolesti, pronađeni su realno dobri sintetski lijekovi bez kojih se ne bismo mogli boriti protiv niza bolesti.Sa napretkom civilizacije, ljudi su počeli razvijati jednu drugu nauku a to je nauka o otrovima (toksikologija). Zahvaljujući upravo toj grani nauke polako se skida veo tajne sa čudotvornih dejstava mnogih sintetskih preparata. Pokazalo se da su ti lijekovi istovremeno i lijekovi i otrovi. Ostavljali su i ostavljaju mnoge neželjene a nekada i veoma teške posljedice.Farmaceutske kompanije mnogim lijekovima veoma brzo i jednostavno proširuju spektar dejstva  a da li je to uistinu tako , vidjet će se  .Kod bilja se tako što ne događa.Ono je u mnogo čemu uspješnije od niza hemijskih preparata i šteta je da ih mnogi bez osnova nazivaju sporednim i nevažnim lijekovima. Mnogo vrijednog nema u hemijskim preparatima a najmanje ima čistih bioloških tvari. Šta bi danas farmacija bez digitalisa, beladone, zimzelena, primorskog luka i niza drugih biljaka, jer su osnova za izradu mnogih lijekova.

Istina je da se biljem neke bolesti ne mogu liječiti ali ono sadrži dosta visoko vrijednih materija, i jača organizam, čisti ga od otrova a mnoge tegobe nestaju pravilnom i pravovremenom upotrebom. Mora se priznati da je danas teško napraviti granicu između naučne i nenaučne medicine, jer dosta bilja upotrebljava i jedna i druga grana. Najveći broj bilja koji se u narodu upotrebljava uopće nije ispitan, te stoga akademska medicina nema pravo osporavati ljekovitost mnogih biljaka.

Ljudi su trčeći za napretkom mnogo toga previdjeli, pa smo svjedoci novih događanja.                   Zabrinjavaju nas zagađenost zraka, vode i hrane raznim hemikalijama, gasovima, insekticidima, bojama, konzervansima, iskrenije – raznim otrovima.

Zbog toga vladaju bolesti koje su nekada bile nepoznate.

Epohalno otkriće, antibiotici, se zloupotrebljavaju pa se njima hrani čak i stoka radi tovljenja, i mnogi uzročnici bolesti zbog toga postaju imuni na niz antibiotika.

Podneblje gdje živimo je karakteristično jer to je dio Evrope gdje se osjećaju uticaji istoka i zapada a sve je isprepleteno izvornom medicinom naših naroda. Upotreba ljekovitog bilja kao terapijskog sredstva u našem narodu ima bogatu i dugu tradiciju. Prepušten sam sebi, bez ljekara i apotekara, te u većini nepismen naš snalažljivi narod je imao svoju medicinu koja se kao i kod drugih naroda prenosila usmenim putem s koljena na koljeno. Ljekovitog bilja u našoj Republici ima puno i veoma je rasprostranjeno, ali se o njemu još uvijek malo zna i piše. Dosta naših ljudi ne zna da cijeni vrijednost bilja i malo ga koriste. U pogledu reljefa i sastava zemljišta, Bosna i Hercegovina je raznolika. Na sjeveru je plodna ravnica, zatim dolazi pojas Dinarskih planina, južnije su kraška polja i ogoljene planine, a sredinom Republike pružaju se visoke planine. Ovakav reljef uvjetuje i različitu klimu tako da se sudaraju: kontinentalna klima na sjeveru, umjereno kontinen­talna na nižim planinama, dok Hercegovina ima malo izmijen­jenu mediteransku klimu. Zbog svega ovog na teritoriji Bosne i Hercegovine nalazimo sve vrste bilja počev od ravničarskog pa do mediteranskog.

Kada govorimo o fitoterapiji i njenom razvoju treba biti iskren i reći da se nalazimo u nezavidnom položaju koji je nedefinisan. Studenti medicine i farmacije sve manje slušaju o ljekovitom bilju i o načinima spravljanja lijekova od njega.

Stalno i uporno govorimo da u svijetu rade ovo ili ono, postigli su to i to i sve priče završavaju uspjesima i dostignućima tog nekog svijeta. Tačno, svijeta kojeg ne razu­mijemo i čija nam dostignuća imponuju samo u pričama o našim neuspjesima. Vidici svjetskih naučnika su daleko od naših, nema ponižavanja, jer se ulažu milioni dolara za razvoj fitoterapije i pronalazak novih preparata. Osnovani su instituti, laboratorije i škole za učenje, a apoteke i bolnice su pre­plavljene lijekovima od ljekovitog bilja. Pokušaji da se bilje izbaci iz upotrebe ostali su bez uspjeha. Svaki narod, svaki kraj, pa i svaka epoha imali su svoje udarne ljekovite droge a danas, eto živimo u doba vitamina, hormona i antibiotika, jer bez njih se savremena terapija ne može zamisliti.

Interesantno je da se bilje koje se upotrebljavalo i prije hiljadu godina upotrebljava i danas. Najveću korist u borbi sa bolešću donosi istovremena upotreba sintetskih i prirodnih li­jekova. Ne smijemo zaboraviti da smo dio prirode i da je ono tvorac prve apoteke, a bilo gdje na svijetu, na poljima i plani­nama ćete pronaći prirodne i nepatvorene sirovine za lijek.

(981)

Komentari

komentara